Osnovna waldorfska škola u Vodnjanu dobila novo igralište — izgradili ga maturanti iz Waldorfske škole u Nürtingenu

Po načelima waldorfske pedagogije – onako kako radi i prva Waldorfska škola, otvorena u Stuttgartu još davne 1919. godine – u Hrvatskoj danas djeluje pet osnovnih i dvije srednje škole, od kojih se trenutno najmlađa nalazi u Vodnjanu. Waldorfska škola u Vodnjanu je na kraju školske godine 2025./2026. brojila 27
učenika, a novi koji će se upisati na jesen doći će i u novu zgradu škole, uz koju će ih dočekati i jedno potpuno novo dječje igralište. Inovativno i za motorički razvoj djece veoma poticajno novo igralište izgradili su ni manji ni više nego waldorfski maturanti iz Njemačke, kao dio svojeg završnog, maturalnog zadatka.

Premda u svakoj waldorfskoj školi učitelji samostalno sastavljaju godišnji kurikul – ovisno o kulturnom podneblju i o potrebama djece u lokalnoj zajednici – neki principi su univerzalni: škola je otvorena za svako dijete čiji roditelji ili skrbnici prepoznaju vrijednost waldorfske pedagogije; u školi se ne podučava isključivo intelektualno, već se ravnomjerno radi glavom, srcem i rukama, a u skladu s uzrastom đaka i individualnim dječjim potrebama; uz redovne nastavne predmete, kakve imamo i u državnim školama, u waldorfskim školama mogu se naći i ručni rad, stari zanati, euritmija i vrtlarstvo, da istaknemo neke; tokom godine prate se i slave svetkovine u suradnji učenika i njihovih roditelja s učiteljima i širom zajednicom; a sva se nastava izvodi na holistički način tako da određena nastavna tema prožima svaki individualni predmet, u svrhu boljeg povezivanja činjenica i dubljeg ulaženja u nastavno gradivo.

Po tim principima na svijetu djeluje preko 1200 slobodnih waldorfskih škola, gotovo 2000 waldorfskih vrtića, a još veći broj škola, vrtića i drugih obrazovnih institucija koristi elemente iz waldorfske  pedagogije u svojem radu u većoj ili manjoj mjeri. Taj broj je u Hrvatskoj zadnjih godina u stalnom porastu,
čemu svjedoče i dvije waldorfske škole u Istri otvorene unazad tri godine: jedna u Brtonigli i jedna u Vodnjanu. Naša vodnjanska škola je s radom započela u prostorima Pučkog otvorenog učilišta 2024. godine, a za sljedeću školsku godinu seli se u zgradu bivše ambulante u Istarskoj ulici — bliže željezničkim i autobusnim stanicama i s većim prostornim kapacitetima.

Kao i protekle dvije godine, i ovog ljeta su nas u Istri posjetili đaci-maturanti iz waldorfske škole u južnonjemačkom gradu Nürtingenu. Što su točno radili i zašto su već drugu godinu zaredom izabrali baš Vodnjan za svoje maturalno putovanje, na kraju 12. razreda škole (ekvivalent našeg 4. razreda gimnazije) saznajte iz dva intervjua koja smo napravili s našim radišnim i veselim gostima; prvi s gostujućim učiteljima i drugi s njihovim učenicima.

1. Kako je počelo i odakle ideja dolaska i odabira ovog društvenog projekta u sklopu maturalnog putovanja?

Silke: „Dio je našeg školskog kurikula realizirati društveni ili ekološki projekt, prateći interese učenika, na kraju 12. razreda u sklopu finalnog razrednog izleta. U tu svrhu smo organizirali jedan tjedan rada – izvedba projekta, odnosno podrška za neku drugu školu ili instituciju – i onda drugi tjedan za odmor, ugodu i rad na zajedništvu razreda; odnosno za produbljivanje zajedništva, jer u ovom razredu već vlada bliskost. Naša je škola škola-partner jednoj drugoj hrvatskoj školi, zagrebačkoj, pa nas je i to usmjerilo ka Hrvatskoj.“

2. O prikupljanju financijskih sredstava, uključenosti učenika u projekt – kako je to teklo?

Silke: „Doći do sredstava bilo je jako teško u trenutnoj ekonomskoj situaciji. Zaista smo se jako trudili da bi prikupili novac i na svu sreću, tvrtka s kojom smo realizirali ovaj projekt (KuKuk) nas je podržala i prepoznala vrijednost ovakvog projekta i uvelike nam olakšala njegovu provedbu.

Učenici su bili uključeni i u taj dio projekta: njihov je zadatak bio da kontaktiraju po minimalno dva potencijalna donatora, uglavnom tvrtke, i da jasno predstave naš projekt. I moram priznati da im je taj zadatak počeo teško padati kad su vidjeli da većina najčešće niti ne odgovori na takav zahtjev.

U obraćanju donatorima imali smo i druge neizvjesnosti i izazove jer u početku nismo imali jasno definiran projekt igrališta i nismo mogli sa sigurnošću reći da ćemo predstavljeni projekt moći realizirati točno tako kako je zamišljeno, te donatori zbog te nesigurnosti nisu htjeli donirati novac prije nego je sve službeno. Tako da nam je to dodatno otežalo proces pribavljanja novca. Cijeli proces, od početka do trenutka u kojem se skupilo dovoljno novca da projekt izvedemo trajao je godinu dana.“

3. Kako su učenici reagirali na takve okolnosti i neizvjesnost?

Silke: „Morali smo ih stalno motivirati, bili su dosta nesigurni. Stalno su strahovali što ako ne uspije, što ako ne skupimo novac, što ako njihovi roditelji budu morali financirati društveni projekt (u tom slučaju bi oni ostali bez privatnog puta, jer je to i ideja, da roditelji financiraju onaj učenički dio maturalnog putovanja, a da se sredstva za društveni projekt pribave od strane tvrtki i donatora). To ih je najviše brinulo.

Marcel: „Da, oni zapravo još od 9. razreda skupljaju novce za svoje maturalno putovanje te je postojala svota koja je bila predviđena za to. I tek smo u ožujku ove godine dobili potvrdu da možemo doći, i uvjete da boravimo ovdje u ovoj zgradi, i tek onda smo se mogli financijski organizirati. Puno je donatora i u tom trenutku reklo da im je prekasno za dati donaciju… Tek se u samoj završnici sve razriješilo i organiziralo da možemo doći i ovo izvesti ovako. Krajem svibnja još smo uvijek bili u neizvjesnosti i svi su se brinuli i pitali „što ako ne skupimo?“ I onda kad se novac skupio, svi su bili presretni i osjetili veliko olakšanje.“

Silke: „Da, ni nama nije bilo lako, jer su nam učenici stalno postavljali pitanja, i to pitanja koja smo se i samipitali i na koja nismo imali odgovor. I vodnjanska je škola bila u vlastitoj neizvjesnosti i nisu mogli ponuditi konkretan odgovor u tom trenutku nesigurnosti izvedbe projekta. Tako da je cijeli ovaj projekt obilježilo jako puno promjena i neizvjesnosti, puno naše zabrinutosti oko ishoda – i to sve, naravno, paralelno uz sve regularne izazove našeg primarnog posla.

Ali ostali smo pozitivni, to je lekcija prošlogodišnjeg projekta. Treba biti optimističan i ne odustajati. Na kraju će se nekako sve realizirati. Najbitnije je da učenici rade, da odrade i ostvare nešto, nije toliko bitno na koji način i često to ne bude onako kako je originalno planirano, ali da nauče lekciju da zajedno, u vlastitoj zajednici, mogu provesti projekt do kraja.“

4. Zajedništvo – je li to jedna od temeljnih ideja ovakvog projekta?

Marcel: „Ova je zadnja godina u njihovom waldorfskom školovanju specifična, u ovoj godini su se oni po prvi put počeli odvajati ovisno o njihovim planovima za budućnost (s usmjeravanjima i specijalizacijama za daljnje korake njihovog školovanja ili rada). I onda nakon razdvajanja, vraćaju se zajedničkom radu na dvjema aktivnostima – na pripremi i izvedbi završne predstave te izletu i društvenom projektu. Obje aktivnosti su nakon takvog razdvajanja veoma vrijedne i posebne – u predstavi, zbog suradnje na umjetničkom projektu i zbog toga kakvu predstavu smišljaju i izvode, mijenja se njihova međusobna socijalna dinamika na intiman i osoban način, i onda nakon tog iskustva dođu ovamo i s tom novom, uspostavljenom dinamikom zajedno rade nešto za zajednicu.“

Silke: „Tako je, naučili su veliku lekciju suradnje. „Zajedno s nekim radim na ovom, a ono što nam je zajedničko jest duh i motivacija za napraviti to, da to onda zajedno dovršimo.“ Nakon toga odlaze na drugi zadatak i tamo surađuju s nekim drugim.“

Marcel: „Ono što ja vidim kao najvredniju lekciju jest da oni sad vjeruju u kvalitete drugih. Traže pomoć drugih i vjeruju da će ta osoba napraviti taj posao (popraviti nešto, iskopati veću rupu). I u tom procesu im nije bitno je li ta osoba „kul“, je li privlačna, je li zabavna, nego vide njene kvalitete, vide njen doprinos i traže pomoć.“

Silke: „I taj je proces obostran, onaj koji traži pomoć dobije pomoć, no i onaj kojeg se pita postaje samopouzdaniji – „pitalo me se za pomoć, mogu pomoći“.“

5. Koji su Vam planovi za nastavak maturalnog putovanja?

Silke: „Projekt će biti gotov sutra (petak), do ručka. Ostajemo u Vodnjanu do ponedjeljka ujutro, u subotu ćemo otići u Pulu, a u nedjelju ćemo zajedno istražiti Vodnjan (ekomuzej, kažune, crkva i zvonik) i tome se jako veselimo. U nedjelju predvečer imamo druženje s učenicima i roditeljima iz waldorfske škole kako bi oni vidjeli posao koji je odrađen. I u ponedjeljak idemo u Novigrad i tamo ćemo onda započeti drugi dio izleta.“

6. Koji bi bio Vaš savjet za novu waldorfsku školu i zajednicu?

Silke: „Ne odustajte, samo gurajte.”

Marcel: „Za nove učitelje i roditelje koji tek grade školu, nemojte izgubiti one prvi zamisli i ideje onog što želite pružiti djeci. To je najbitnije. To je baza koja se nadograđuje. Koristite waldorfsku pedagogiju kako bi se realizirala „vaša” vizija, kako bi pomogli mladim odraslim ljudima da odu u svijet slobodni i svoji. Znači ostati povezan s onim prvim slikama, zamislima, željama. I ta motivacija treba biti iskrena motivacija osoba
koje su odlučile podignuti waldorfsku zajednicu.

Uvijek možete dodavati i dodavati šećera u kolač, no da li je na kraju taj kolač dobar ili ima okus koji ste željeli, dvije su različite stvari.”

Silke: „I moj je savjet da nikad ne izgubite primarni fokus s djece. Tako se lako izgubiti u tom procesu izgradnje, u kurikulu, u svom poslu koji treba obaviti. No ovaj toliko vrijedan, tako delikatan posao je rad s djecom koja su zapravo veoma krhka ljudska bića i puno se toga u njima može otvoriti i zatvoriti, te tu treba biti jako oprezan.”

Marcel: „Jedan od većih izazova svakog učenika je potrebna fleksibilnost za svaki razred. Ista ideja će sjajno funkcionirati u dva razreda, ali onda će u trećem biti totalni promašaj. Razredi se razlikuju, to su drugačije duše, drugačije generacije i svaka se generacija razlikuje.”

1. O projektu i kako su ga odabrali…

Malva: „Čule smo za školu od prethodne generacije maturanata, kao i za mogućnost da svoj maturantski
projekt odradimo ovdje. Znali smo da je Hrvatska predivna, ali svidjelo nam se da možemo doprinijeti školi koja je u samom početku.

Prvi veći stres nam je bio kako skupiti novac, to je bilo jako komplicirano. Nijedna tvrtka kojoj sam pisala
nije mi odgovorila, mislim da sam pisala četirima njemačkim tvrtkama (u procesu za dobivanje sredstava),
tako da je cijeli taj proces bio jako dugačak i kompliciran.”

Charlotte: „U početku smo imali dvije opcije, mogli smo doći ovamo, gdje i prošlogodišnji maturanti, i mogli smo ići u Valenciju. Ali kako se već uspostavila suradnja, ovo nam je bila bolja opcija i to je bio trenutak u kojem smo odlučili doći ovamo.”

Malva: „Da, i glasali smo, i cijeli je razred glasao za doći ovamo. Neki su glasali i za Španjolsku, ali svatko iz razreda je htio doći u Vodnjan.”

Charlotte: „Da smo otišli u Valenciju, tamo bi projekt drugačije izgledao, i ako ne griješim, radili bi s predškolskom djecom. Sad kad gledamo unatrag, drago nam je da smo imali ovu mogućnost za ovakvu vrstu rada.”

2. O dosadašnjem iskustvu (na dan prije završetka rada na igralištu)…

Malva: „Veselimo se što ćemo ubrzo moći malo iskusiti uobičajeno iskustvo plaže i odmora jer su ovi prvi dani bili iscrpljujući, posebno dok smo radili po vrućini. Ali isto tako, sad kad je najteži dio konstrukcije gotov, možemo se posvetiti ovom dekorativnom dijelu (u trenutku razgovora su oslikavale igru s brojevima ispred ulaza u školu) kojem smo se veselile od prvog dana.”

Nika: „Danas je baš bila jedna vaša učenica ovdje, i bilo je predivno vidjeti njezinu reakciju na posao koji smo dosad napravili. Zaista je najljepši trenutak kad vidiš reakciju djeteta za koje to radiš i njegovu sreću.”

Charlotte: „Na početku smo se svi uplašili da će biti vrlo teško izgraditi igralište, no zaposlenici tvrtke s kojima smo surađivali (KuKuk) su nam zaista jako puno pomogli te nije bilo ni blizu toliko teško koliko smo se pribojavali i to iskustvo nam je zaista bilo ludo.”

Malva: „Rad na ovom projektu nam je uvelike promijenio perspektivu na proces gradnje. U sjajnoj suradnji s KuKuk-om zaista smo imali puno slobode i mogli smo izgraditi igralište onako kako smo mi to zamislili uz njihovu podršku. Tako da smo ovdje napravili igralište iz svojih snova. Zaista smo se potrudili napraviti igralište o kojem smo sanjali kad smo mi bili djeca i za koje bi bili presretni da ga imamo. Nadamo se da će djeca ovdje uživati kao što bismo i mi.”

3. O procesu donošenja odluka i organizaciji rada u velikoj grupi; Nostalgija i povratak u djetinjstvo

Nika: „Kad smo došli, podijelili smo se u skupine od 4-5 osoba i svaka je grupa dobila svoju strukturu za osmisliti i izgraditi. I stvarno je interesantno sad vidjeti kako su različite grupe različito pristupile i procesu i samoj izvedbi. I onda naposljetku vidjeti rezultat – nešto što ste zajedno zamislili i izgradili kako na kraju stoji pred vama.”

Charlotte: „To me je podsjetilo na period iz mojeg 1.-4. razreda, kada su roditelji u sličnom projektu izgradili igralište za našu školu, i sada je bilo zaista lijepo moći to prenijeti ovdje.”

Malva: „I mene je podsjetilo na izgradnju našeg igrališta u našoj školi, neki su segmenti jako slični i ono što smo pokušali prenijeti s našeg igrališta je to da ostavlja dovoljno prostora i slobode kao bi djeca mogla smišljati vlastite igre i slobodno ga koristiti prateći svoju maštu, želje i volju. Kao što smo mi slobodno smišljali vlastite igre na našem igralištu, nadamo se da će to isto djeca moći ovdje.”

4. Iskustvo ovakvog projekta u dinamici grupe

Nika: „U našem razredu zaista vlada bliskost, tako da smo super surađivali.”

Charlotte: „Mislim da smo prije bili podijeljeni u manje grupice, svatko se družio sa svojim bližim prijateljima. Nakon ovog iskustva to se promijenilo i te grupice su se otvorile, tako da mislim da smo sad zapravo još bliži.”

Malva: „I baš smo maloprije razgovarali o ovome, mislim da smo imali samo jednu svađu u cijelom ovom periodu, a uzmite u obzir da nas je 30 i da smo ovdje stalno svi skupa i sve radimo zajedno. Zaista svi uživamo u ovom projektu.

Mislim da nam je iskustvo ovakvog projekta veoma vrijedno, da nas spaja i daje mogućnost da budemo zajedno, jer znamo da se za koji tjedan sve mijenja i nećemo se više toliko viđati.”

5. Što ih čeka nakon ovog

Charlotte: „U našoj školi, nakon što završimo zadnji razred (12.), čeka nas godinu dana društvenog, volonterskog rada, koji sami izabiremo. Sad, kad smo završili teorijski dio obrazovanja, čeka nas praktični dio da to sve negdje primijenimo. Ja ću raditi u bolničkom sustavu, na transportu pacijenata između bolnica.”

Nika: „Ja ću raditi u vrtiću, i najviše se veselim jasličkom uzrastu.”

Malva: „Ja ću raditi u ekološkoj organizaciji, u prirodi.”

6. Želje za naše školarce u novoj školi i novom igralištu

Malva: „Nadam se da će djeca imati osjećaj da je ovo njihov dom – ovo mjesto i ova zgrada. Da će se ovdje osjećati sigurno i smireno te da će ovdje proživjeti divno djetinjstvo.”